Reportaža: Sa putovanja po Skandinaviji
(3510 ukupno riječi u tekstu)
(1219 ) 
Uslijedilo je putovanje, posjećivanje, susretanje, razgovaranje, svajetovanje, sugerisanje, pozivanje, uvjeravanje, obavještavanje, podsjećanje...a sve se odvijalo u dvadeset i dva grada Danske i Švedske, u privatnim kućama, u stanovima, u mesdžidima u prostorima udruženja i kulturnih centara, svugdje tamo gdje je naš prije 17 godina prognani čovjek dolazio i tražio zadovoljstva zajedništva i selameta svojoj duši pokušavajući i grčevito se boreći da se ne asimilira, da zaboravi ko je i odakle je....
Izvršni odbor Medžlisa islamske zajednice Trebinje na prvoj redovnoj sjednici u ovoj godini donio je Odluku da se koncem iste godine od strane glavnog imama Medžlisa izvrši posjeta prognanim Trebinjcima i Bilećanima u Danskoj i Švedskoj sa preciziranom naznakom da se posjeta što bolje pripremi i da se realizuje na što širem prostoru ove dvije skandinavska zemlje.
Slijedom ove odluke i zaključka od 20.oktobra ove godine uputio sam se iz Trebinja i započeo ovo putovanje koje je trajalo puna 23.dana. Plan moga putovanja tj. koje ću gradove i mjesta i kada posjetiti, pred samo putovanje, bio je objavljen na dostupne dvije web stranice gdje se znao dan dolaska, koje su planirane aktivnosti kao i pojedini kontakt telefoni.
Nyborg
22.oktobra već sam bio na aerodromu u Kopenhagenu odakle sam se vozom uputio na prvi konak u grad Nyborg u stan Alijagić Miralema, koji me je pun ushićenja i radosti dočekao na željezničkoj stanici istoimenog grada. Već od sutradan i poslije prvog konaka u Nyiborgu u koji sam grad prvi put dolazio prije više od sedam godina, kojeg se dolaska rado prisjećam tj. kada su me Trebinjci pozvali na jedan svoj (naš) godišnji susret (mislim maja 2002.godine).
Uslijedilo je putovanje, posjećivanje, susretanje, razgovaranje, svajetovanje, sugerisanje, pozivanje, uvjeravanje, obavještavanje, podsjećanje...a sve se odvijalo u dvadeset i dva grada Danske i Švedske, u privatnim kućama, u stanovima, u mesdžidima u prostorima udruženja i kulturnih centara, svugdje tamo gdje je naš prije 17 godina prognani čovjek dolazio i tražio zadovoljstva zajedništva i selameta svojoj duši pokušavajući i grčevito se boreći da se ne asimilira, da zaboravi ko je i odakle je....
A kad god pomenem riječ asimilacija sjetim se zgode koju mi je u Australiji u gradu Syidneju prije dvije godine ispričao šezdesetogodišnjak Delić Muriz porijeklom iz Bijelog Polja koji je šezdesetih godina emigrirao u Austriju. Priča on tj. Muriz: „ Po mom prebjegu u Austriju prijavio sam se kao azilant pa su nas prvih dana i mjeseci stalno nešto anketirali, ispitivali, pisali... naravno sve je bilo u pratnji prevodioca koji su rutinski ili podanički radili svoj posao pa je od njihove prevedene riječi ili formulacije moga odgovora na pitanje nekad puno zavisilo.
Tako on mene jedan dan u pratnji odgovornog Nijemca pita između ostalih generalija i to kojim jezikom govorim? Ja mu rekoh „bosanskim“, a on srdito odgovori da nema tog jezika, da ima hrvatski ili srpski, a ja mu rekoh moja majka je meni rekla da je moj jezik bosanski i ja tim jezikom govorim i ne možeš ti bolje znati od moje majke koja me je rodila.“, priča Muriz, pa nastavlja: „Ostali smo svako kod svojih stavova i ne znam šta je „Švabo“ zapisao u svoje papire, ali je narednih dana uslijedilo opet slično anketiranja i pitanja od strane istih ljudi i prevodioca. Kada je došao na mene red dobro sam razumio da je „Švabo“ prevodiocu rekao „pusti, ne pitaj ovoga, on zna ko je...!“
Zato sam i ja u svome putovanju i prilikom susreta sa ovim našim prognanim iseljenicima stalno bio svjestan težine okolnosti življenja ovih ljudi. U mojim osjećanjima prema njima pun sam sažaljenja. Trudio sam se da budem pažljiv i susretljiv prema njima bojeći se da ih ne povrijedim jer znam da su rane koje su sa sobom ponijeli teške i da su to rane koje ne zacjeljuju. Iako se od njih ne umire ali se sigurno sa njima umire. Zato mi je ona fraza „tuđa zemlja, tuga je golema“ otrcana fraza i treba tražiti suptilniji naziv za čovjeka u tuđoj zemlji. Oni tamo mogu biti sve samo ne Danci ili Šveđani. Odnekuda su otišli a tamo ih nema, kako neko lijepo reče. Zato se možda po stoti ili po još koji put pitam odakle im toliki osjećaj pažnje za osobom koju susreću, dočekuju i ugošćuju, koja dolazi iz njihova zavičaja. Za njih veću vrijednost ima ili veće njihovo poštovanje zaslužuje osoba iz njihova zavičaja nego ne znam koja svjetska kulturna medijska zvijezda.
Svjestan te činjenice trudio sam se da u svakom gradu otvorim vrata kuće ili stana naših starijih i bolesnih, posebno onih koji još kako su otišli nisu posjetili svoje rodno mjesto. Posebno ću sa ovoga puta nositi uspomene na takve dede i nane, to treba osjetiti, to je nezaboravno. Ja sam se u to i ovaj kao i po ko zna koji put uvjerio i sada lakše razumijem kako je hrabar i ponosit bio prijatelj Muriz kad je nekad i nekom mjestu u Austriji daleko od svoga zavičaja rekao domaćinu ko je i kojim jezikom govori.... Baš kao i ovi naši posljednji muhadžiri koji se grčevito bore da se ne „razbole“ od opake bolesti zvane asimilacija.
Prilkom mojih susreta sa njima tj u skupinama, grupama ili pojedinim familijama koje su mi pružale kraće gostoprimstvo, jer je plan i raspored putovanja bio neumoljiv i on tj. plan na ovome zapadu znači nešto nepromjenjljivo, kao sveto, to je glavno moto života tamošnjeg čovjeka i sistema,... kažem kroz te moje susrete sa njima dominirala je kao prva tema i pouka a to je kao što su i mnogi znali da Medžlis islamske zajednice u Trebinju i Bileći u ovoj godini bije najvažniju i posljednju bitku i mirnodopskom ratu a to je obnova ratom porušenih vjerskih objekata (ne ratom porušenih već planski i sistemski rušenih od nalogodavaca iz srpskog naroda kojima neće nadam se isteći rok za dovođenje istih pred sud radi njihovih zlodjela).
Nikada se ovoliko porušenih objekata na ovim prostorima nije istovremeno gradilo (Bileća, Pridvorci, Grančarevo, Župa, Lastva, Zasad, Skočigrm) a da se njihova gradnja odvija uspješno i po planu i bez ikakvih teškoća. Ove podvige moraju pamtiti generacije svih Trebinjaca i Bilećana koje dolaze, a za ovo imamo divljenje čak i od samih rušitelja koji su ih rušili iz mržnje, a mi ih uspješno gradimo zato što nam mnogo znače što su tragovi naših korijena i identiteta. Mi ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š., islamu i ummetu.
Svjesni tih činjenica naši ljudi su tokom ove posjete nesebično davali dobrovoljne priloge za dovršetak obnove tih džamija i mesdžida. Između ostalih i ta aktivnost prilokom moga putovanja odvijala se na prvoj destinaciji u Nyborgu odakle posebnu uspomenu nosim na starinu Bračković Saliha i njegovu hanumu koji su do sada za obnovu džamije u Pridvorcima darovali znatan iznos a od progona još nisu vidjeli svoju kuću i svoje pitome Pridvorce. Susret i glavni sastanak u Nyborgu bio je u petak 23.oktobra u turskom mesdžidu.
Esbjerg
Sljedeći grad i mjesto sastanka bio je grad Ejsberg gdje je naš sastanak izorganizirao Baraković Efraim zajedno sa predstavnicima organizacije MOST-BRO u Danskoj, a održao se u prostorijama džemata u Ejsbergu. Toga dana naveče uslijedio je put u mjesto kod njemačke granice zvano Logumkloster, gdje su mi domaćini te večeri tj. 25.oktobra bili Šehović Hajrudin iz Župe i Kapetanović (Sajo) iz Lastve i drugi.
Vejle
Plan puta je nalagao da idući konak budem u gradu Vajleu i na sastanku u prostorijama bošnjačkog džemata. Domaćin na konaku (26.okotbar) u Vajleu bio mi je sa svojom suprugom po rođenju Alijagićkom vrijedni Bećirović Asim koji je sa Bećirović Mirsadom iz Švedske između još nekoliko ostalih bio najzaslužniji što je najuspješnija akcija sakupljanja priloga bila ona za mesdžid u Skočigrmu (68.750,-dkk i 75.600.sek, plus 160.eura) Mnogi uspjeh ove akcije pravdaju time što su im i zetovi koji nisu sa Skočigrma znatno pritekli u pomoć što potvrđuje tezu čija je “zadnja“.
Horsens
U utorak 27.oktobra bio sam u Horsensu, na satanku (gdje ne manjka oraganizacije) u prostorijama bošnjačkog mesdžida, a konak je bio kod Edhemovića Edhema i Munibe.
Randers
Velikodušno me sutradan Pirić Salih odvezao autom u Randers u kojem sam boravio 28 i 29. oktobra. Obadvije noći konakovao sam kod, za primjer domaćinstva i gostoprimstva, Danović Safeta i njegove hanume Dike. Pamtiću ljubaznost njegove uže familije, sina, kćeri i unuka. Njegov sin Nermin dobro se namučio dok mi je učinio zadovoljstvo da me odveze na istok Danske u mjesto Vinderup udaljeno preko 95 km gdje sam posjetio i prvi put direktno upoznao Resulbegović dr. Vahdeta, suprugu mu Fatimu i sina Zlatana.
U Randersu je sastanak sa svima bio u prostorijama bošnjačkog džemata gdje veći broj njih prisustvovao posebno trebinjskih Nikontovića
Alborg
U petak 30.okotbra prije džume na željezničkoj stanici u gradu Alborgu dočekali su me domaćini Breko Sadik i Vukotić Šućro koji su me odveli u bošnjački mesdžid gdje smo obavili džumu namaz a poslije akšama u istom prostoru održan je sastanak sa zaintersovanim. Konak je bio kod Breka Sadika koji mi je omogućio da posjetim nekoliko starijih osoba (Baraković h. Remza i Karamehmedović Asim)
kojeg smo ovog drugog u njegovu stanu fotografisali sa tek pečenim od njega ličnodomaćim hljebom.
Sutrašnji dan subota 31.oktobar bi je posljednji dan moga boravka u Danskoj. Ostalo mi je još da me Sadik sa svojim autom odvezeu kod Cokoja, oca i sinova u Frederikshavn gdje sam prethodno sa Idriz Bajramom Bilećaninom dogovorio da na mjestu-prostoru, za njih prikladnom, ( ato je bio neki ukusan kulturni prostor grada) napravimo susret sa zainteresovanima kojih je došao znatan broj. Višesatni koristan razgovor se završio. Preuzeo sam znatne donacije posebno za Bilećku džamiju te sam se poslije 21 sat neveče ukrcao na trajekt u nastavio put za Geteborg u Švedskoj gdje su me u satima pred ponoć dočekali Ćatović Ahmo koji to godinama čini i Velijević Mensudin.
Geteborg
Dolazak u ponoć u stan kod Ahme i opet obilan obrok kao i uvijek jer Sadika osim smisla za humor ima i smisla za kuhanje, ali milism i uz dobru pomoć Ahme. Dakle prvog novembra u nedelju osvanuo sam u Švedskoj u gradu Geteborgu.Skoro pola napornog puta se završilo, a ja osjećam umor. Već se osjećaju hladnoća. Švedska temperatura oko nule već prijeti meni nenaviklom na tu klimu.
Isti dan u Geteborgu sastanak sa pretežno Trebinjcima, onim okupljenim oko BH udruženja u čijim se prostorijama održava sastanak. Istom između ostalih kulturnjaka i aktivista Trebinjaca prisustvuje stameni pjesnik i književnik Meho Baraković gdje sam usput čuo da je opet pobrao neku književnu nagradu na višem nivou. Sa ljudima takvog profila i razgovor ima svoju težinu i ozbiljnost. Primjera radi, Ćerimagić Safet je predložio da se u Trebinju u toku ljetnih mjeseci pri Medžlisu IZ-e otvori restoran, kuhinja ili bar neka trgovina prehrembene robe.
Više zbog sugestija koje su prisutni dali u pogledu nekadašnjeg lista „Izvori“ slikao sam se za neka daleka vremena. Žao mi je što me je Meho stalno bodrio i podsjećao da pišem o ljudima koje sam susretao u vaktu i životu, stid me je bilo otvoreno mu reći da za to zaista nemam vremena.... a želio sam toliko... da ga imam.
U poslijepodnevnim satima u Geteborgu sam bio gost kod porodice Velijević, tačnije, Mensudina, a posjetili smo i njegovu Enisu suprugu od rahmetli mu brata Faka (Faruka) koji je ljetos iznenada preselio (majka ga je nadživjela) na ahiret čiji su posmrtni osatci ostali u Geteborgu, a čijem sam se ozdravljenju od bolesti posljedica izgona iz Trebinja nadao i radovao da bi u komšiluku u Starom gradu (Kastelu) u Trebinju eglenisali! A samo iz razloga što znam da se nikome nije zamjerio i koliko je volio svoje Trebinje u kojem je sa svojom barćom ponikao.... kćeri odgojio...
Skovde
Sutradan tj. u 02. novembra mijenjam maršrutu i plan puta (od putovanja u Boros i Linčoping odustajem, jer K.Muho nije stigao iz BiH, a K. Meho opravdano odsutan u Trebinju) i krećem za grad Ševde (Skovde) gdje me po prethodnom brzom sporazumu dočekuje Bilećanin iz Prijevora, Babović Mirza, aktivista i sekretar tamošnje bošnj. islamske zajednice uz koju su prišli i ostali muslimani svijeta u što sam se sutradan uvjerio kada sam predvodio džemat na podne namazu, kad su iza mene klanjali po jedan Bošnjak, Somalijac, Alžirac, Egipćanin i Danac.
Falčeping
Tog drugog novembra u ponedeljak naveče na sijelu smo u susjednom gradu Falčepingu kod Baraković Šaćire iz Pridvoraca, a tu je sa njom snaha i sin joj, Mirsad, kako reče koji prije rata u Trebinju bio pravi farmer i sada je tu u Švedskoj zaposlen u jednoj fabrici sira na poslovima degustatota (hm, rijetko zanimanje!) Narvno tu je bio i Ćatović I. Edin kao i domaćin Mirza kod kojeg ću u Ševdeu prenoćiti tj. zaspati pričajući sa njim o prijeratnom bilećkim i prijevorskim dogodovštinama. Mirza me u ponedeljak na želj. stanici u Ševdeu ispraća za Orebro grad udaljen oko sto km.
Orebro
Tamo me dočekuje Alija Selimović kod kojeg ću na konaku biti musafir. Pamtit ću nega i suprugu po izraženim, a požljivim manirima prema gostu. U prostorijama mesdžida razgovarali smo sa nekoliko Trebinjaca. Odlazili smo na svaki vakat u obližnji bošnjački džemat, gdje imamsku dužnost obnaša iskusni Hazim ef Gurda.
Vesteros
U srijedu, 04. nov poslije ikindije namaza Alija me prati u vožnji za grad Vesteros, a vožač nam je agilni i hrabri sekretar isl. zajednice u Orebru, Mehmed, koji je iz Višegrada. Dolazimo pred samu veče, a tu ti ga je mrak već poslije 15.sati. Nekako pronalazimo adresu sa stanom Đonlagić Nijaza, Nije iz Trebinja zeta od trebinjskih Pivodića iz Polica kod koga je planirano da dva dana boravim i konakujem. Iste večeri odlazimo u prostorije bošnjačkog džemata gdje se već bio sakupio znatan broj Trebinjaca i Bilećana. Novi mladi imam koji je zamijenio rahmetli Sulju Haljkovića bio nam je svesrdan domaćin, biranim riječima je zaželio dobrodošlicu i pomno je slušao moje izlaganje. Po dogovoru tu susrećem aktuelnog predsjednika Merhameta za Švedsku gosp. Fehima Halilovića i koristim priliku da se u ime povratnika u Gacko, Bileću i Trebinje zahvalim na doniranim prehrambenim paketima u toku minulog ramazana. I na tom skupu bješe dirljivih rzgovora u mehabeta, ali i priloga za džamije ovdašnje.
Sutrašnji dan prođe brzo. Na ručku smo bili kod Mustafe Ramića, a na večeri opet kod Trebinjca iz Polica, Čustovića Benjamina. Ovi izlasci su mi skratili željeno vrijeme koje sam kanio provesti sa Nijazom, Nijom i njegovom suprugom koji su bili domaćini za primjer. Ali put je vodio dalje.
Štokholm
Osvanuo je petak, planirao sam na džumu namaz u Štokholm u naš bošnjački džemat, gdje su me dočekala dva sina Sadama Demirovića. Želja mi je bila da opet susretnem tamošnjeg prvog imama Mustafu Šetkića koji je bio posljednji predratni imam u Gacku. Upoznao sam mu mlađeg brata takođe imama, ali Mustafa bijaše odsutan, otišao u Bosnu. Poslije džume namaza obavljena je i jedna dženaza brat iz B. Luke je preselo. Ja iz džamije po pozivu krenuh na kahvu kod Bajre Isovića i sa mnom je Jasmin najstariji sin Sadama koji me je sa mlađim bratom Semirom i dočekao na želj. stanici koji se me i pratili u džamiju te mi prije toga dovezli i pokazali arapsku prostranu i lijepu džamiju sa munarom u Štokholmu. Nebija Sadamova supruga i njena snaha, supruga od Semira spremile su ukusnu večeru poslije koje sam opet pred ponoć vozom krenuo na jug prema gradu Nišopingu gdje me je dočekao Arnautović Amir, zet od Bučuka Halima koji se za vrijeme moga boravka i do odlaska nije odvajao od mene.
Poslije prespavane noći dan je protekao u obilasku starijih i bolesnih (Zefa Šehović iz Bileće, Bajramović Aiša iz Orahovica, Arnautović Salih iz Trebinja). Tokom dana stariji brat od moga domaćina Amira odvezao me je na tamošnju pacelu mezara za muslimane. Da se primijetiti da je najviše pokopanih iz BiH. Inače sve te parcele mezara koje sam gledao po Evropi pa i Australiji, a tako i ovi mezari djeluju mi nekako dvostruko tužno.
Naredne večeri tj. u subotu 07. novembra uprilličen je susret u prostorijama mesdžida, opet bošnjačkog, gdje se klanjala i jacija, a potom razgovor, savjetovanje, odgovaranje na postavljena pitanja, što se sve prenijelo u stan domaćina gdje se do kasno u noć sjedilo.
Jončeping
Sutradan sam se trosatnom vožnjom autobusom uputio prema gradu Jončepingu gdje me je dočekao Bračković Ishak iz Pridvoraca i odvezao u svoj stan u Gislavedu. Iste večeri posjetio sam njegovu punicu Aišu, a poznatiju kao Halilovicu iz Mostaća, koja je poznata po svojoj dobroti a posbno po umjeću odgajanja svoje mnogobrojne ženske djece od koje je neke i nadživjela. Ni tada nije propustila dati prilog za dažmije.
Na ovoj fotografiji ona je sa svojom kćerkom Advijom i dok sam fotografisao njena prisutna dva zeta Ishak i Muhamed Babović nisu protestvovali što i oni nisu fotografisani. I pored toga opet su me sutradan odvezli, ovog puta Muhamed, svojim autom u grad Halmstad odakle sam vozom produžio put za najveći njajužniji švedski grad i luku Malme.
Malme
Tog 09. novembra u nedelju na stanici me po dogovoru dočekao Teufik Fiko Tičić, a vožač mu je bio sin (koji je nakratko napustio posao) rahmetli Tahira Marmulakovića iz Trebinja. Fikina supruga Mađarica Eržebet zvana Slavica, iako krhka zdravlja svesrdno nas je dočekala i počastila.
Istog dana naveče dirljiv je bio skup i susret poslije jacije namaza u prostorijama bošnjačkog džemata u Malmeu kojeg dugi niz godina predvodi iskuni imam Idriz ef. iz čuvene alimske porodice Karmana iz Okrugle kod Višegrada.
Sutradan ću Malme i Švedsku napustiti tužan. Ne zbog toga što nosim puno utisaka i sjećanja iz ovih dalekih i bogatih zemalja, zemalja bez sunčanih dana i bez toplote u koje su se udomili i unjedrili moji muslimani iz Trebinja jer sam ja i prije njih posjećivao i sa njima se rastajao i susretao, već tužan zbog saznanja i viđenja da je naš ponosni, odvažni, hrabri, vispreni ,uspješni i najuspješniji biznismen u dijaspori Trebinjac, Resulović Salih (Zlatan) dao veliki prognaničko-izbjeglički porez-danak ne u novcu nego u vlastitom zdravlju. Kao i mnogima i njemu se prikučila bolest. O ovome sam razmišljao dok sam u njegovoj kući sa njim i suprugom mu kao i sa Idriz ef Karamanom razgovarao i kahvu pio. Drugi kažu da umijem da govorim ali ću se otvoriti i priznati, u tom sahatu i na tom mjestu osjećao sam da ne umijem da govorim.
Fotografisali smo se. Na rastanku se kao najrođeniji zagrlili i oprostili... Idriz ef. me odvezao na stanicu jer je voz uskoro polazio za susjednu Dansku (kratkim tunelom više ispod mora) za Kopenhagenm grad u kojem trebam ostati još dva dana i posjetiti i porazgovarati sa mojim Trebinjcima Bilećanima, a potom 12.novembra sa aerodroma poletjeti ze Sarajevo.
Kopenhagen
Dakle, još sam u Kopenhagenu. Domaćin mi je Riđešić Salim iz Trebinja. Dva dana ću boraviti sa njim u njegovom stanu. Odlazićemo na satanak u bošnjački džemat, posjećivat ćemo mnoge Trebinjce, razgovaraćemo, razgledaćemo grad, ali sam ja cijelo vrijeme do polaska bio okupiran mislima kud ću, šta ću i kako ću sa ovolikim novcem, ovim trudom, ovim teško stečenim vrijednostima, ovim oko čega se ljudi glože, sude, svađaju... ovom prljavštinom zvanom moneta, novac.
U glavi su mi se stalno vrzmale i kolale misli oko rođenja, života, rada, bolesti, smrti, proživljenja...i svaki put kao da se razveselim kad spoznam da ovi pojmovi ne čine zatvoren krug već jedan niz, jednu širinu jednu beskonačnost, jer ovo posljednje se zove PROŽIVLJENJE, a to znači bit će život BEZ PRESTANKA. Zato i živimo na ovome svijetu da bi dobra djela činili.
Ovi moji muhadžiri prognanici i sami potrebni za pomoć i socijalu odriču se i daju, dijele, pomažu da život teče baš kao što je učinila i rahmetli Munira Hadžiahmetović iz Mostaća kod Trebinja koja pred svoju smrt u mukotrpnim i neizvjesnim poslijeratnim godinama zavješta, uvakufi svoj dio kuće sa svojom sestrom Vahidom, a koja mi fotografija te kuće i kule ( i danas dan mislim slučajno ne ispade iz kofera dok sam ga pripremao za put u Trebinje). Zagledah se u tu fotografiju i ne prihvatih činjenicu da je to ostavština iza umrlog, već shvatih da je to život koji treba da traje, baš kao što će i ova kuća i kula možda jednom budućem naraštaju biti neka nova Begova kuća ili slično u Trebinju.
Mi snujemo, promišljamo, ali samo ON tj. ALLAH ODREĐUJE!
Tekst i foto: Husein ef. Hodžić
Obrada: Bileca Online Tim / Novembar 2009.
|
OnLine: 14
Registrovanih: 1646
Zadnji član 
